Home Vijesti Ispovijest supruge bivšeg košarkaša: Molila sam da me isključe s aparata

Ispovijest supruge bivšeg košarkaša: Molila sam da me isključe s aparata

Mogla sam da pomjeram samo dva prsta desne ruke i oči. Nisam mogla da govorim, tijelo mi je bilo potpuno mrtvo

“Nisam više mogla da izdržim, molila sam doktore da isključe aparate” , priča u potresnoj ispovjesti Gorana Tabak, supruga čuvenog hrvatskog košarkaša, koja je u Madridu jedva preživjela korona virus.

“Nisam znala da je moguće ostati živ nakon drame, horora, kako god hoćete, koji sam proživljavala 32 dana u privatnoj bolnici “Zarzuela” u Madridu. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bih se mogla zaraziti koronavirusom i da bih zbog toga mogla umrijeti” rekla je za Slobodnu Dalmaciju u telefonskom razgovoru Gorana Tabak (49) iz Splita, supruga bivšeg hrvatskog košarkaša Žana i kćerka Rate Tvrdića, jednog od najboljih hrvatskih košarkaša svih vremena.

Goranu je koronavirus napao u Madridu, gdje porodica Tabak živi oko 20 godina, a drama je počela je 11. marta.

“Dobila sam temperaturu, što mi je bilo čudno jer ne znam jesam li je u životu imala tri puta. Dva dana bila je oko 37 sa 5, a zatim je naglo skočila na 39 i 41. Kako nije padala, zvala sam bolnicu i rekli su mi da ne dolazim tamo i objasnili kako da je spustim. Nije se spuštala pa me je 18. marta Žan, koji se vratio iz Poljske, gdje radi kao trener, odveo u Hitnu pomoć” priča Gorana.

U Hitnoj je bila gužva i Gorana nije dobila krevet na kojem bi mogla da primi terapiju. Sjedeći na stolici intravenozno su joj dali antibiotike.

“U Hitnoj sam bila oko šest sati i nakon toga mi je bilo malo bolje. Otišli smo kući, nisu me zadržali i rekli su mi da se vratim ako se temperatura ne bude spuštala. Od 18. marta do 20. ponovno je počela da skače, a nakon 20. osjetila sam probleme sa disanjem. Sve sam teže disala i tada smo odlučili da moram da idem u bolnicu” kaže Gorana.

Tako je i bilo. Gorana i Žan uputili su se u bolnicu, a ona je ponijela svoje stvari.

“Znala sam da će me ostaviti u bolnici jer sam se loše osjećala, ali nije mi bilo ni na kraj pameti da ću proživjeti i preživjeti ono što je uslijedilo. U bolnicu sam otišla 22. marta. Nakon prespavane noći u bolnici, sutradan, bilo mi je bolje. Ipak kratko je trajalo. Istog dana, tri-četiri sata nakon tog “boljeg stanja” opet nisam mogla disati, nisam mogla da udahnem, kao da mi vazduh nije ulazio u pluća i onda su me intubirali”.

“Neću se izvući živa”

Njeno stanje preko telefona pratili su suprug Žan, najbolja prijateljica Pipi, i njen najbolji madridski prijatelj Lorenzo, sa kojim drži restoran.

“Napisala sam im, nesvjesno, SMS: “Ne vjerujem da ću se iz ovoga izvući živa.” To je bilo zadnje što sam napisala, a za poruku sam saznala tek kad sam izašla iz bolnice.”

Sljedećih 16 dana bila je u indukovanoj komi, a medicinsko osoblje budilo je svaki dan ili na svaka dva dana.

“Pluća su mi bila bijela, na RTG snimcima uopšte se nisu vidjela i zbog toga ljekari nisu uočili krvni ugrušak od šest centimetara. Moja najgora noćna mora bila su buđenja. To je bilo jako teško i izuzetno dramatično. Moram napomenuti da sam u vratu imala jednu centralnu inekciju u koju ih je ulazilo još pet. Istu takvu imala sam i na ruci, na dva mjesta. Imala sam bezbroj cjevčica po tijelu, kroz koje su me hranili, davali mi kiseonik i takvu me budili. Grozno je” prisjeća se Gorana.

Indukovana koma

Ipak, najgore dolazi 28. marta.

“Do tada sam se još nekako držala, a tog 28. nazvali su Žana i rekli mu kako sumnjaju da ću se izvući i da je moje stanje izuzetno teško. Kako sam bila u indukovanoj komi, nisam ni znala da mi se stanje pogoršalo. Kako bih mogla bolje disati, okrenuli su me na stomak i tada sam malo bolje disala, ali u tom sam položaju počela oticati zbog svih lijekova koje sam dobivala. Tako bih neko vrijeme ležala, pa bi me onda okrenuli na leđa ili bok, pa opet na stomak i tako unedogled” prepričava Gorana dio drame koji su joj nakon svega ispričali ljekari.

To okretanje bilo je “mala maca” odnosu na ono što je uslijedilo.

“Znam da sam gubila svijest, toga se sjećam, i znam da su me reanimirali. Bila sam u stanju nekog polusna i sjećam se da sam vidjela desetak osoba oko mog kreveta koje me reanimiraju. Čula sam ih kako viču “gubimo je”, “kako se bori za život”, “ona je lav”… Svih se sjećam u magli. Ti ljudi su moji anđeli, vratili su me iz mrtvih i dali mi novi život. Kad više nisu znali šta sa mnom, otvorili su mi traheostomu na vratu. Čim su napravili tu rupu, unutra su ušli mikrokamericom i našli su krvni ugrušak, koji nisu mogli da vide na RTG snimci. Odmah su me operisali i izvadili ga. Odmah mi je bilo bolje” kaže Gorana Tabak.

Nepokretna poslije buđenja

I dalje je bila priključena na respirator i njeno zdravstveno stanje bilo je neizvjesno.

“Ni dan danas ne znam gdje sam se zarazila. Idem u teretanu, trčim, bavim se sportom, ne pijem tablete, nikada u životu nisam bila bolesna i sada ovo. Od svih tih tableta i čuda farmaceutske industrije imala sam halucinacije, ništa mi nije bilo jasno. Jedino mi je bilo jasno da se moram boriti i pobijediti” kaže Gorana.

Na svu sreću, došao je i dan buđenja.

“Kad su me probudili, bila sam potpuno nepokretna. Mogla sam da pomjeram samo dva prsta desne ruke i oči. Nisam mogla da govorim, tijelo mi je bilo potpuno mrtvo. U tom strenutku poželjela sam da me isključe sa aparata i da umrem, jer nisam mogla prihvatiti mogućnost da ću cijeli život ostati u tom vegetativnom stanju” prisjeća se Gorana.

Halucinacije i strahovi

“Bila sam uvjerena da je Žan mrtav i stalno sam pitala ko će se brinuti o mojoj djeci. Onda mi je ljekar rekao da je Žan živ, da moram biti strpljiva i da ću se malo-pomalo vratiti normalnom životu. Rekao mi je da ne vidim izlaz, ali da izlaza ima. Desetak dana nakon buđenja bilo me je strah da zaspim. Čim bih zatvorila oči, bilo me je strah da ne prestanem da dišem. Deset dana pokušavali su da mi isključe kiseonik kako bih mogla da nastavim samostalno da dišem, ali nisam uspjevala.”

Zbog toliko ležanja u krevetu i nepokretnosti Gorani su atrofirali svi mišići, a u 32 dana boravka u bolnici izgubila je 23 kilograma.

“Dali su mi bočicu vode od 100 ml i s njom sam vježbala. Cijeli dan sam je podizala rukama i tako ih jačala, pa sam vježbala noge, stopala, pomjerala prste na nogama, radila sam sve samo kako bih što prije izišla iz šok-sobe i iz bolnice” objašnjava Gorana.

Nakon 26 dana boravka na intenzivnoj došao je dan kada su odlučili da je skinu sa aparata.

“Rekli su mi da će mi skinuti sve aparate kako bi vidjeli mogu li samostalno da dišem. U toj šok-sobi ostali smo samo moj ljekar, dvije medicinske sestre i ja. U rupu u grlu stavio mi je čep i ja sam počela disati kako treba. Tada su me digli iz kreveta i prebacili na stolicu. Rekli su da moram pojesti kompot i popiti sok, i da moram popiti tabletu. Sva sam se tresla i ubrzano disala. Taj doručak trajao je 40 minuta.”

Gorana je 17. aprila izašla iz šok-sobe i premjestili su je u “polušok-sobu”.

Najsretniji dan u životu

“Tamo su me nadgledali 24 sata, medicinske sestre su me češljale, prale, mazale mi tijelo nekim kremama kako mi se koža ne bi osušila… Dobila sam najbolju moguću medicinsku njegu. Iz dana u dan stanje mi se poboljšavalo i iz bolnice sam izašla 24. aprila. To mi je najsretniji dan u životu. To je moj drugi rođendan” sa radošću kaže Gorana.

Ona je sada u Madridu sa svojom porodicom i iz dana u dan sve joj je bolje.

“Kod mene nema odustajanja. Sada relativno normalno hodam. Mogu da govorim, ali moram držati prst na rupi u grlu. Ta će se rupa sama zatvoriti za 15 dana. Moram nastaviti da živim, pobijedila sam opakog neprijatelja i ovoga ću se sjećati cijelog života. Nadam se da nakon ove moje priče više niko nikada neće reći kako je koronavirus samo malo jača prehlada. To je nešto od čega ljudi umiru. Na moju sreću, ja sam ostala živa, prevarila sam smrt” pobjedonosno zaključuje Gorana Tabak za Slobodnu Dalmaciju.

(fokus.ba/Slobodna Dalmacija)